Nikada ništa nećemo uraditi kako treba ako to bude pod nečijim uticajem, gde je odsustvo naše volje isključeno.
Niko nam ne može reći šta "treba" da uradimo jer taj neko je različita osoba i ne nosi našu ličnost u sebi. Možemo poslušati kada tražimo savet.
Ne postoji vreme za male i velike odluke ako nije naše vreme.
Ne postoje godine za nešto, samo ograničenje, usađeno ili umišljeno.
Ne postoji ništa osim slobode koju najmanje koristimo jer su tuđe reči i misli nevidljiva prepreka koja najviše progoni.
Ne postoji mera tuđeg očaja u našoj nadi, jer tuđa iskustva nisu naša. Ako neko živi zbog materijalnog dobra i "sigurnosti", i u svemu tome nema zadovoljstva i nema sebe, ne mora da prosipa savete kako ne postoji ni ljubav, ni Bog, jer je istorija dokazala da se loše stvari dešavaju zbog crnila u ljudima.
Ratove i sukobe nisu nikada izazvali oni što imaju sebe već hoće tuđe. Zlo nikada nije poteklo od skromnog srca koje veruje u dobro, već od gorčine ograničenog.
Tako je od početka sveta i uvek će biti.
Svaki put kada se dvoumim između "mogu" i "ne mogu", javi se druga iz mene i kaže mi da sam ograničena. Svaki put kada pomislim da nešto ne smem a želim, ta druga ponovo govori kako ona može a ja sam samo uplašena i glupa. Gde je izvor svega i šta je istina?
Iskustvo mi govori da su me učili ograničenjima, jer je to bilo uobičajeno u vremenu u kom sam živela. Često sam slušala "Nije to za tebe, nisi ti za to, nemoj to đžabe pokušavati..."
Isto tako, kada sam došla u neke zrelije godine, počela sam slušati "savete" kako sam nešto trebala ranije uraditi, kako su godine došle, kako je za nešto vreme ili nije. Da li sam kriva što sam dopustila da mi nametnu ograničenje u podsvest ili ja to nosim u sebi poput fobije? Verujem da mnogi postavljaju za sebe ovo pitanje. Zašto je tamo neko hladnokrvan i smiren, zašto sam ja sve suptrotno tom, zašto se plašim učiniti neke korake dok je za druge sve to normalno? Promeniti posao, promeniti mesto za život, otvoriti svoj posao, osloboditi se u bilo čemu. Verujem da sve dolazi od porodice i okoline u detinjstvu, gde su nas ograničavali, ali u isto vreme govorili da je tamo neko bolji od nas. Tamo gde forsiraju decu na pozitavan način, gde ih uče da žive smelo i slobodno, tamo će deca izrastati u veoma sposobne ljude. Ako roditelji večito vode brige, nerviraju se, oduhuju, pa to prenose na decu i mnogo iskazuju zabrinutost na svakom koraku, ta deca će biti ograničena u sposobnostima, ali prividno ograničena. Moraće da stignu u zrele godine, da bi kao samostalni ljudi konačno shvatili šta zaista žele i šta smeju, a lagali su sebe da ne smeju.
Ograničenje je bauk umesto da postoji tamo gde je potrebno.
Za objavu komentara morate biti prijavljeni.