Otkrila sam nešto : Nikome zaista nisam bitna...Niko ne vidi pravu mene, niko ne vidi šta sam iznutra i kakvom se predstavljam...Nisam važna i slobodna sam.
Slobodna od iščekivanja i svojih i tuđih, slobodna kao nevidljiva, poput duha kojeg niko ne vidi, poput senke koja bi dodirnula stvarnost ali ne može, jer stvarnost izmiče.
Nisam nigde i ne moram nikuda, ni koristi drugome ni sebi, ni sutrašnjem danu. Moje misli mogu da počivaju jer nisu važne više ni meni.
Znam ko sam i ne znam kuda ću. Znam gde bih ali ne vidim stazu, koračam a ne vidim korake. Ništa oko mene nije moje, ništa osim ove reči koju pišem.
Vrlo često pomislim da je sve laž i da ne postoji ništa, da se učinim i sama sebi...možda i ja ne postojim.
Potreba za samoćom javi se onda kada drugi traže ili očekuju previše, nameću priče i savete, dok ne primećuju sami sebe i svoje praznine. Kada buka pređe granice i prisustvo okoline izgubi svaku svrhu. Ima dana kada je svega previše. U samoći, čini mi se, sve postoji. I misao i dah, i planovi i želje, pauza i želja za nastavkom.
Program za ljude, koji govori da smo pripadnici određenih vera, jeste program iluzije i varke. Svi pripadamo Jednom i duhovno ne možemo biti podeljeni.
Program da nam treba samo ono što moramo i da nam ne treba ništa za sreću, sve je nametnuta iluzija. Ne postoji moranje, samo nepostojeće pravilo iz glave u glavu.
Nema ničega osim onoga što uradimo iz srca.
Za objavu komentara morate biti prijavljeni.