Danas se navršava 28-a godišnjica od stravičnog zločina nad srpskom decom i civilima u selu Jelašci kod Višegrada. Zlikovci i ubice nedužne dece i dalje se šetaju slobodno
Višegrad, danas jedno od najposećenijih mesto i jedno od najpopularnijih turističkih izletišta krije tužnu i tragičnu istoriju.
Meštani ovog mesta na granici sa Srbijom doživeli su užasnu sudbinu i tokom Drugog svetskog rata ali i tokom poslednjeg odbrambeno-otadžbinskog rata. Muslimanski fašisti iz Višegrada i Foče, koji su se borili za nacističke ideale, ubili su tokom 1941. i 1942. više od šest hiljada civila srpske nacionalnosti u Starom Brodu i Miloševićima. Nedavno podignut spomenik jasno svedoči o patnjama srpskog naroda kada su žene i devojke masovno silovane pa bacane u Drinu a ljudi streljani samo zato štu su bili Srbi. Zato se među Višegrađanima i Fočacima i danas kaže "Drina je najveća srpska grobnica". Po svedočenjima preživelih, činile su to upravo prve komšije muslimani. Pet decenija kasnije potomci zločinaca iz Drugog svetskog rata pokušaće da završe ono što su njihovi preci započeli - istrebljenje srpskog naroda!
Počevši od januara 1992. pa sve do kraja 1995. na području višegradskog rejona (Višegrada i Rogatice) zverski je ubijeno preko šest stotina građana srpske nacionalnosti, dok je na području Gornjeg Podrinja ubijeno 2280 Srba, najviše žena i dece. Najmlađa registrovana žrtva je bila tromesečna beba koju su muslimanski vojnici pokosili rafalima u mestu Kukavice. Najstarije registrovane žrtve su Milisav Gašević, Stoja Vuković i Joka Pečenica, svi stari po 92 godine, pokazuju podaci Bosanske knjige mrtvih koju je objavio IDC iz Sarajeva.
Prve žrtve u rejonu Višegrada, baš kao i u svim drugim opštinama širom Bosne i Hercegovine bili su Srbi. U poslepodnevnim časovima, 12. januara 1992. onda kada rat u Bosni i Hercegovini još zvanično nije ni počeo, u selu Bijela, u opštini Višegrad je počinjen stravičan zločin koji je najavio sve predstojeće ratne užase i strahote. Bošnjak Hasan Šabanija iz Gornje Crnče, ubio je Srbina Ranka Baranca, penzionera, u njegovoj porodičnoj kući, i to hicem iz pištolja iz neposredne blizine, bez ikakvog povoda, samo zato što je Srbin. Zločin je bio etnički motivisan a nad Podrinjem se tada nadvila tamna senka očaja i straha.Ranko Baranac je ubijen u 62-oj godini dok je slavio slavu a njegovo ubistvo je bilo najava svih ratnih užasa i strahota koje su usledile u ovom gradu. Bila je to prva žrtva u Višegradu i čitavom Podrinju. Bila je to prva žrtva u Višegradu ali i u čitavom Podrinju.
Na području Višegrada je prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata i ratnih zločina postojalo čak pet logora i zatvora za Srbe, dok je na području Gornjeg Podrinja registrovano ukupno 33 logora gde su vršena prisilna zatvaranja, mučenja, silovanja, zlostavljanja i ubistva Srba. U kampanji etničkog čišćenja Gornjeg Podrinja spaljeno je tridesetak srpskih sela i zaselaka, uništene su i oskrnavljene mnoge pravoslavne crkve, groblja i kulturni objekti. Iz gradova i sela proterano je više desetina hiljada Srba.
Ni 25 godine od završetka rata, stanovnici Višegrada ne mogu zaboraviti sve strahote i užase koje su doživeli tokom poslednjeg rata. Sećanje na 1. avgust 1992. ne bledi, rane nisu zacelile a najviše boli nepravda i činjenica da za počinjene zločine do danas niko nije odgovarao. Tog 1. avgusta kapitulirala je ljudskost!
Zveri u ljudskom obliku naoružane automatima, mitraljezima, sekirama ali i mržnjom prema svemu što je srpsko napali su tog vrelog, letnjeg dana malo selo Jelašci i počinili neviđen masakr. Selo koje je pre rata brojalo 33 stanovnika, u trenu je popaljeno i zbirsano sa lica zemlje. Na kućnom pragu je streljano jedanaest civila, dakle trećina sela. Preživela je samo starica Milja Savić koja je uspela da se skloni u obližnju šumu. Tog dana, samo igrom slučaja tešku sudbinu je izbegao Petronije Jeličić koji je bio u gradu. Pri povratku kući dočekalo ga je bolno saznanje: na kućnom pragu streljani su mu otac Trivun, majka Sava, supruga Mirjana, osmogodišnja ćerka Dragana i desetogodišnji sin Vidoje. Ova vest zauvek mu je promenila život..vredan i pošten čovek kojeg su svi znali samo po dobru, doživeo je prestrašnu sudbinu i to bez razloga i bez povoda. Njegovi najmiliji pobijeni su samo jer su bili srpske nacionalnosti.
Vidoje i Dragana igrali su se tog dana u svome dvorištu..uživali su u bezbrižnom detinjstvu! Kao i sva deca smejali su se, trčkarali i veselili nesvesni zla koje im se približavalo..Mirjana je vredno radila po kući, čekajući supruga da se vrati iz grada a stari Trivun i Sava spokojno su uživali gledajući unuke kako se igraju, bili su ponosni i zadovoljni...
Muslimanski vojnici, mahom komšije iz susednih sela, upali su u selo i pobili sve što su zatekli. Vrisci i jauci žena i dece čuli su se kilometrima daleko. Vidoje i Dragana streljani tokom igre u svom dvorištu...prema rečima meštana, stari Trivun pokušao je da zaštiti snahu i unuke i spreči zločince, ali bio je potpuno nemoćan..
Po rečima Obrada Savića, jednog od preživelih meštana Jelašaca, te kobne večeri sve se dogodilo iznenada. - Nakon pucnjave i zapomaganja dece sakrili smo se u obližnji šumarak. Tek ujutro smo imali šta videti, mrtva i unakažena tijela naših rođaka i komšija", kroz suze je još odavno ispričao starina Obrad. Mučki napad preživela je i starica Milja Savić koja kaže da je u napadu učestvovalo nekoliko grupa muslimanskih vojnika. "Da nismo u šumu i mi bi doživjeli istu sudbinu", ispričala je starica Milja. Izvršioci ovih zločina su dobro poznati i većina slobodno živi na području Federacije BiH. Sve je istraženo, postoje video i drugi dokazi, izvršen je uviđaj, a tu su i svedoci. Međutim, optužnice i dalje nema. Inače selo Jelašci od Višegrada je udaljeno nešto više od desetak kilometara, od Višegradske Banje svega tri, a od njih je granica sa Srbijom udaljena manje od pet kilometara.
Za objavu komentara morate biti prijavljeni.