Umetnik svedoči o kontaktu sa onostranim: “Osetio sam dodir na mojim leđima, dodir koji ne možeš pripisati ničemu ovozemaljskom.”
Bosanskohercegovački umetnik Božo Vrećo gostovao je u jednom popularnom podkastu i tom prilikom govorio je o svom poimanju vere, Boga, o borbi za svoje mesto pod Suncem, ali i o borbi majke Mile za izlečenje i pokojnom ocu.
Čuveni princ sevdaha progovorio je da na zlo nikada nije odgovarao zlom, te da je od kamenja koje je bacano na njega gradio mostove.
– Zato što ceo moj život koncipiran tako da moja duša ostane neukaljana. Možete me zvati kako želite, možete mi upućivati pogrdne reči, možete me gađati kamenjem, a ja sam od sveg tog kamenja sazidao mostove… Mostove ne za mene, ja sam davno prešao taj most, i jedan, i hiljaditi, ali ljudi koji ovo gledaju moraju da pređu preko te nabujale reke. Sazdao sam te mostove, i dan danas ih zidam. Nikada nijednu kamenicu nisam uzvratio čoveku koji me je mrzeo, a mrzeo me uvek bez razloga – otkriva Vrećo i priseća se reči majke kojim ga je pripremala na ljudske reakcije i zlo:
– Što bi moja majčica rekla: “Doći će vreme kada će da te mrze bez razloga i zapravo će biti ljubomorni i na ono što nemaš”. To je ovo vreme danas, mi živimo u takvom jednom koruptivnom, jako materijalizovanom svetu koji gleda čoveka samo na osnovu toga koliko zarađuje, na kom je društvenom statusu, ako taj društveni status postoji… Kada sve to sagledam, odlučio sam da ne pripadam društvenim normama i da ne pripadam društvu kao takvom. Pripadam samo prirodi, samo Bogu. Sva moja pojavnost, sva moja javnost, sve ono što je moja intima je uvek na očigled ljudi i uvek isijava ljubav. To je bogoliko, bogougodno – ističe Božo.
Uvek sam bio drugačiji
Na pitanje voditeljke kako je bilo odrastati u jednom malom mestu u Bosni i Hercegovini kao što je Foča, Božo Vreće govori da je sve stvar ljudskog shvatanja okolnosti i života, te istakao neophodnost postojanja imaginarnog sveta.
– Generalno ja sagledavam svet kao jedno malo mesto. Kada živiš u Istanbulu, Njujorku, ti živiš u jednom kvartu tog grada, i svako svakog poznaje, i opet gledaš šta će taj komšija reći ili nećeš. Dakle, sve je individualno, i sve je stvar tvog poimanja, tvoje percepcije. Nikada se nisam prilagođavao, uvek sam bio dete koje je drugačije, koje se drugačije oblači, drugačije se ponaša, drugačiju muziku sluša… Možda sam zbog toga bio jako usamljen. Iz te usamljenosti se rađa mašta, rađa imaginarni svet. Moramo živeti ovaj život jednom nogom u ovom, a drugom u imaginarnom svetu. Ta mašta mi je dala puno, ta mašta mi da je i dan danas spoznaju. Sa pet godina kada sam imao te marame na remenu poređane i okretao se tako u krug, u tom nekom svom derviškom obličiju, a da toga nisam bio svestan; to je bilo predviđanje moje budućnosti, onoga što ja danas činim na sceni. To je zahvalnost Bogu da mogu da činim ono što moja duša oseća i želi. Svakog trenutka sam zahvalan na tome – poentira poznati umetnik.
Božo o poseti svetom mestu i izlečenju majke
Vrećo se osvrnuo i na oca koji je okončao život kada je Božu bilo samo pet godina, te govori koliko dugo mu je bilo potrebno da mu oprosti čin oduzimanja života i napuštanja porodice.
– Čovek koji ode na onaj svet, čije duša ode na drugi svet, uprkos onome što je on učinio, samoubistvo… Trebalo mi je dugo godina da mu oprostim. Da li je bila moja odluka da mu oprostim? Da li ja mogu bilo kome suditi? Možda mi je trebala spoznaja, smiraj, da ja nastavim da živim sa tim i da znam da je on na dobrom mestu – govori on.
Božo Vrećo govorio je o borbi za ozdravljenje njegove majke Mile koja je bolovala od karcinoma. Princ sevdaha snagu i spas pronašao je u veri i na jednom svetom mestu, gde je došao u kontakt sa onostranim.
– Kad se moja majčica razbolela. Prošao sam istu Golgotu. Išla je na hemioterapije, sve što je tome prethodilo, potpuno ju je iscrpelo. Možeš li zamisliti to telo sa 32 kilograma koje nosiš. Živim na petom spratu bez lifta i tako je u naručju nosim k'o neko svoje čedo. Sretne me moj komšija sa trećeg sprata i pita: “Božo, mogu li bilo kako pomoći?” Kažem: “Ništa”, a moje suze ne padaju više dole, samo frcaju pravo u njega. Kažem mu: “Samo me pustite, jer nisam ja sam”. Kroz celi taj proces nisam bio sam. Da sam bio samo čovek, bez Boga u sebi, ja to ne bih mogao prebroditi. Kada sam je izveo iz bolnice, kada je bila skoro u komi, već smo se opraštali, rekla mi je nešto vrlo važno: “Onoga trenutka, ako se zaista desi da umrem, nemoj da prođe sedam dana da ne zapevaš”. Neverovatno je da ona u tom trenutku razmišlja koliko je važan taj poziv – govori Božo, pa se dotiče svog iskustva sa jednog svetog mesta, nakon kog je došlo ozdravljenje za njegovu majku:
– Intenzivno sam se molio i te noći došao sam do spoznaje za jedno sveto mesto. Ujutru sam zamolio prijatelja da me odveze. Došao sam na jedan veliki praznik, kada je oko mene bilo hiljade i hiljade ljudi. Po prilično sam se maskirao da me niko u toj masi ne prepozna, s obzirom da je to u regionu. Izdržao sve to i kada sam ušao na to sveto mesto, osetio sam dodir na mojim leđima. Dodir koji ne možeš pripisati ničemu ovozemaljskom. To je bio dodir anđela, meleka, svetitelja, Boga, onoga koji je čuo moju molitvu, i moju bol. Kada sam se vratio, majka je spavala. Moja sestra ju je miropomazala i ujutru je ona ustala i tražila da jede, žena koja je umirala i koja je bila u komi. Dakle, kako ja ljudima da objasnim da Boga nema i da je ljubav nije podigla i okrepila, ali ta ljubav je Bog – jasan je Vrećo, koji je opet spomenuo oca:
– Moj otac, pre nego što će se mama razboleti, došao mi je u snu i rekao: “Čuvaj majku”. Nisam ga sanjao godinama. Hoću da kažem da je on uvek tu prisutan, njegova duša je prisutna – zaključio je Božo Vrećo u podkastu “Oslobođenje”.