Film “Boj na Kosovu” reditelj Zdravko Šotra snimio je za samo mesec dana, a u ovom ostvarenju igrao je i Žarko Laušević, koji je umalo poginuo na setu glumeći Miloša Obilića.
Svoje sećanje na rad na ovom projektu opisao je u knjizi “Godina prođe, dan nikad” u kojoj je prepričao kako se snimala scena galopiranja.
Naime, Laušević je dobio novog konja za scenu, i od samog početka mu je delovao kao da nema posla sa tipičnim jahačkim konjem. Uverili su ga da će sve biti u redu, ali njegove sumnje u vezi sa divljom prirodom konja su se obistinile.
Podivljali konj
– Nešto kasnije se kombi, sa kamerom koji je snimala Obilića u galopu, prevrnuo u jarku, jer ga je moj pastuv prestigao. Šofer mi posle reče da su išli 60 km/h kad je primetio da ih s konjem sustižem i krećem na njih. Nisam mogao da ga zaustavim. Isprobao sam sve što sam učio u jahačkom klubu “Milicioner”, na Banjici, i ništa nije radilo. Onda sam, u galopu, krenuo da se oslobađam teške opreme koja bi me mogla ubiti pri padu. Bacio sam najpre koplje, zatim i kacigu”, piše Laušević.
“Konj je nasrtao na sve što bi nam se našlo na putu. Kao kroz maglu se sećam da su neki ljudi u poslednjem trenutku skakali u stranu. Shvatio sam da moram da skočim sa konja, jer se namerio da me otrese o kamion sa agregatom, koji je bio nekih pedesetak metara dalje. Možda samo par sekundi ranije sam se odupreo rukama o sedlo i odbacio unazad. Padam. Vidim ispred sebe konja, koji se brzo, nakon oslobađanja viška sa njegovih leđa, mirno zaustavio. Ležim i počinjem da osećam žmarce svuda po telu. Ne pomeram se”, napisao je glumac detalje sa snimanja scene koja je mogla da se završi kobno.
Srećom, prilikom pada nije zadobio povrede. Laušević je posle ponovo seo na istog konja i uspešno snimio potrebnu sekvencu, prenosi Blic.
Kobna noć opisana u knjizi
Događaj je opisao u svojoj biografiji „Godina prođe, dan nikad“. U knjizi opisuje kako su ih trojica napali i počeli da ih tuku i kako se našao na podu. U torbi je imao pištolj koji je kupio i počeo da nosi sa sobom nakon što je dobio pretnje zbog igranja lika Svetog Save u istoimenoj predstavi.
– Vadim pištolj iz torbe i odmah ga repetiram usmeravajući ga prema napadaču. On skače na mene! Vidim ga tamo, nekoliko centimetara od sebe, istog ludog pogleda i bez straha. Rvemo se, stojeći, oko mog pištolja. Vidim da nešto viče, ali ništa ne čujem. Moj CZ-99 je između naših grudi. Četiri ruke koje otimaju. Pritisnem okidač. Ništa se ne dešava. Ni zvuk ni nasilnik ne odustaju. Opet pucam. Ništa. “Bože, da li ovaj pištolj uopšte radi?” Opet pucam. Ne znam koliko puta i ne znam gde. Mislim da sam ga udario. Pritisak popušta, telo mu se odvaja od mene – opisao je Žarko. Nakon toga je, piše, video kako drugi napadač bode njegovog brata razbijenom flašom, pa je pucao i u njega.
– Ubio sam dva momka koji su tek krenuli u život! Da nisam, bili bismo mrtvi! I Mili i ja. Da mi je uzeo pištolj, ubio bi me! A drugi bi zaklao Mila kao životinja preda mnom. Sa kolenima mog brata na grudima u nesvesti i nepomično – klanje razbijenom flašom! Pucao sam. Nisam imao izbora. Nisam znao ništa drugo. Nikad sebi neću oprostiti – napisao je glumac.
Ovaj ozbiljan slučaj, koji je digao na noge čitavu Podgoricu, dogodio se nekoliko minuta iza ponoći, a kako je tada sve izgledalo medijima, ispričala je prisutna konobarica.
– Neverovatno je šta se dogodilo. Praktično ništa nije dovelo do tragedije. Ali, ništa nije ‘mirisalo’ na ono što se dogodilo. Pre nego što su braća Lauševići došla, a bilo je oko ponoći, grupa mladića je sedela u kafiću u maloj bašti. Neki od njih su naši stalni gosti. Nakon što su pojeli sendvič, popili pivo i sok, prešli su ulicu. Jedini je ostao Dragor Pejović, naslonjen na ogradu. Još je jeo svoj sendvič – rekla je konobarica Dragica Bogavac, koja je pre ponoći poslužila mladiće u kafiću.
– Svi momci su bili mirni, a Žarko Laušević je ranije svraćao i prošlog leta jeo ćevape kod nas, rekao je da je došao jer voli naše ćevape – rekla je Dragica.
– Braća Laušević su naručila pivo i knedle. Dok je stariji Branimir Laušević sedeo za stolom, Žarko Laušević se vratio u kiosk da vidi koju će salatu naručiti. Upravo tada su mladići, koji su već bili na drugoj strani ulice, viknuli, bili su bučni. Na to je Žarko Laušević, ne podižući ton, dobacio, koliko se sećam, Pejoviću: ‘Kakva je ovo buka?’ Onda je Pejović odgovorio, opet kažem, koliko se sećam, šta te briga ko viče. Videla sam kada je Žarko Laušević pao na sam zid kioska. Nosio je šorts i tamnoplavu košulju. Nosio je tu torbicu za novac oko struka, dok mu je preko ramena bila prebačena kožna torba. Tada je u kafiću bio samo jedan gost – nastavila je Bogavac.
– Kada je izbila tuča, Pejoviću je u pomoć pritekao Radovan Vučinić. Tako su se svi našli u malom prostoru bašte kafe bara. Odjednom je počela pucnjava. Izašala sam sa kuhinjskim nožem u ruci kojim sam ranije sekla salatu. Upravo u tom trenutku iz bašte je istrčao mladić držeći se za stomak i pao preda mnom na trotoar. U tom trenutku nož mi je ispao iz ruku – završila je svoju ispovest radnica.
Zbog dvostrukog ubistva osuđen je na 15 godina zatvora. Ta je presuda, posle žalbi, potvrđena 1994. godine, a kaznu je izdržavao u Spužu i Požarevcu.
Posle ukidanja presude Saveznog suda, na ponovljenom suđenju u februaru 1998. godine, izrečena mu je kazna od četiri godine zatvora zbog dvostrukog ubistva u prekoračenju nužne odbrane. Budući da je u tom trenutku već izdržao četiri i po godine, pušten je na slobodu. Ubrzo posle toga, u strahu od krvne osvete, otišao je u Ameriku, tačnije u Njujork, gde je boravio ilegalno i izdržavao se od moleraja.